Preventiva nasilja nad decom

[dt_sc_two_third first]

Živimo u vremenu, u kome su različiti oblici nasilja postali svakodnevna pojava. Iako sveobuhvatna zaštita ne postoji, nemojte čekati da se vaše dete zatekne u nekoj konfliktnoj situaciji ili zatraži vašu pomoć.

ŠTA JE SVE NASILJE? Nasilje koje dete preživljava nije samo ono što vi, kao odrasla osoba, smatrate nasiljem. Najčešći oblik nasilja koje dete preživljava je zadirkivanje. Ali, nasilje predstavlja i:

  • traženje usluga, koje ono ne želi da pruži (npr. prepisivanje na času, šaputanje…)
  • traženje novca ili njegovih ličnih stvari (patika, užine…)
  • upropašćavanje njegovih ličnih stvari (svezaka za školu, ranca, odeće…)
  • fizičko maltretiranje (udaranje, ali i “samo” pretnje batinama)
  • ucene, vređanje ili ponižavanje zato što je iz nekog razloga drugačiji…

PREDRASUDE. Razmislite o pojedinim stavovima koje, ukoliko su sastavni deo ili vašeg ili razmišljanja vašeg deteta treba hitno da promenite. Naime, verovanje da su ovi stavovi isitniti a ne predrasude, podrazumeva vašu (ili vašeg deteta) prećutnu toleranciju na pristajanja na različite oblike nasilja.

  • „Neki ljudi zaslužuju da ih neko maltretira“ ili: “Trpeti nasilje je deo svačijeg odrastanja. Istina je da je svako preživeo nepravdu, svađe ili sukobe sa drugima, baš kao što je svako imao priliku da odreaguje ili prećuti nešto što ga je povredilo, ali to ne znači da je preživeo nasilje.
  • “Vremenom, proći će samo od sebe”. Nasilje zaista može da prestane kada nasilnoj osobi dosadi da maltretira uvek istu žrtvu, ali do tog trenutka mogu proći godine.
  • “Važno je da se ne vidi”. Fizičko nasilje (batine, udarci, šamari) ostavlja modrice i povrede koje, ipak, zacele. Ožiljci, koji ostaju iznutra su mnogo bolniji i strašniji od onih vidljivih, fizičkih.
  • „Oni koji se žale na nasilje su „tužibabe“. Svako ima pravo na život bez nasilja. Ali, ponekad za taj život moramo da se izborimo, umesto da se on podrazumeva. Poveravanje nekome je često prvi korak u zaustavljanju nasilja. Upravo zato, oni koji učine ovaj prvi, a istovremeno i najteži korak, veoma su hrabri i jaki, a ne slabi i nemoćni.  
  • „Nasilne osobe će odustati, ako ih ignorišete“. Ili: „Sa nasilnim osobama bi trebalo da se potučete ili da im uzvratite istom merom“. Netačno. Nema pravila, koje važi za sve nasilne osobe i situacije, u kojima neka žrtva može da se nađe.

PREVENTIVA. Kako biste preduhitrili ili sprečili pojedine oblike nasilja nad svojom decom:

  • Ne prezaštićujte decu. Neće vam biti lako da detetu ispričate da je moguće da se desi i ono, čega se vi najviše plašite, ali to nije opravdanje da žmurite pred mogućim opasnostima. Još je rizičnije ukoliko verujete da detetu nikada neće biti potrebno umeće samoodbrane, da se “te stvari” uvek dešavaju drugima. Dete koje je dobilo više činjeničnih informacija će praviti ispravne, logične izbore i donositi odluke, zasnovane na tim informacijama. Nasuprot tome, dete koje ste naučili da su svi ljudi dobri, u nekoj kritičnoj situaciji će se naći u lošijem položaju. Ono će morati da pogađa, nagađa, okleva… pri donošenju odluka i izbora, što uvećava mogućnost da u svojoj odluci pogreši..
  • Pravo na “NE”. Navikli smo da decu učimo da su “NE”, “NEĆU”, “NE MOŽE”…. tzv. “ružne” reči koje se nikada ne govore. Međutim, u savremenom svetu ove reči su ponekad ŠIFRE OPSTANKA. Neophodno je da vaše dete ume da ih i verbalno i neverbalno koristi, jer je to način suprotstavljanja nasilju.

POKAZATELJI NASILJA. Fizički pokazatelji koji ukazuju na potencijalno nasilje su veoma brojni, individualni i zavise od uzrasta deteta, oblika nasilja, dužine trajanja nasilja… To su: povučenost u sebe koja traje danima (koja nije tipična za manje stresne situacije, kao što su loše ocene i slično), razdražljivost na sitnice, nedostatak koncentracije, nagle promene raspoloženja, poremećaji u ishrani, nesanica ili protivno tome, prevelika potreba za spavanjem. Upozorenje može biti i opsesivno pranje ruku i čišćenje (psihološki nesvestan pokušaj da se opere ono što je bilo), naglo popuštanje u školskom uspehu, strahovi od do tada prijateljski prihvatane poznate osobe… U slučaju seksualnog zlostavljanja česti su stomačni bolovi, bolovi u donjem delu stomaka, modrice u predelu genitalija, mokrenje u krevetu, hormonalni poremećaji, često i bolno uriniranje….

RAZGOVOR. Detetu koje trpi nasilje nije lako da se poveri. Ono ponekad i čeka da neko “prepozna” ono što preživljava i da neko drugi odreaguje. Pomozite mu i podržite da sa vama podeli svoja osećanja. Budite svesni da, kada vam se poveri, kao svojim roditeljima, dakle, osobama u koje ima najviše poverenja, ono izražava potrebu za vašom pomoći.

  • Aktivno saslušajte dete. Pored onoga što vam saopštava rečima, usredsredite se i na ono što vam poručuje neverbalnim putem (telesnim stavom, tonom glasa, pogledom, gestikulacijama). Pokažite mu da imate dovoljno vremena i strpljenja za njega.
  • Fokusirajte se. Okrenite se prema detetu kada mu se obraćate, gledajte ga u oči i nemojte ga prekidati dok govori. Njemu je potrebno da ga saslušate, a ne da odmah „istrčite“ sa ponuđenim rešenjem. Dozvolite mu da ispriča sve što želi. Nemojte mu „upadati“ u reč, raspravljati se, kritikovati.
  • Lično viđenje. Dopustite detetu da ispriča događaj onako, kako ga je ono doživelo. Nemojte da nastojite da vam u prvoj rečenici otkrije identitet svog „mučitelja“. Naime, ako odmah počnete da ga zapitkujete o identitetu nasilnika, ono će to doživeti kao da ste tražili da vam saopšti svoj najveći strah na početku, a tek potom ispriča sve po redu. Budite strpljivi.
  • Dalje otvaranje. Povremeno se uključite sa rečima ili rečenicama, koje podstiču dete na dalju priču: „Shvatam… Nastavi… Stvarno… Aha, znači… „ Da biste potvrdili koliko ste ispravno razumeli, povremeno ponovite: „Nisam siguran da li sam te dobro razumeo ali čini mi se da…„ ili: „Zvuči kao da si se osećao povređenim, zato što… „
  • Detetova osećanja. Bez obzira na to koliko ste sami u tom trenutku uplašeni, preusmerite pažnju na dete i njegova osećanja a ne sopstvena. Recite mu: „Vidim da ti je teško”, “Mislim da razumem koliko te je to pogodilo”, “I meni bi bilo teško da mi se to dogodilo„…
  • Inicijativa. Omogućite detetu incijativu i pokušaje da do rešenja dođe samostalno. Pitajte ga: „Šta ćeš sada učiniti?”, ili: „Šta misliš, šta bi mogao da uradiš da bi se osećao bolje?“
  • Samokontrola. Ukoliko usled nervoze ili straha počnete da šarate olovkom, perete sudove ili svaki čas menjate kanale na TV-u – bez obzira što to ne želite, time šaljete detetu poruku da vas njegova priča ne zanima. Kontrolišite sopstveno ponašanje.

PORUKA. Važno je da pošaljite detetu jasnu poruku. Recite mu jasno i glasno ono što se vama, možda, podrazumeva, dok je njemu „očajnički“ i neophodno važno da čuje:

  • „Nisi učinio ništa pogrešno“. Mnoge nasilne osobe (od mangupa u odeljenju sklonih smišljanju ružnih nadimaka i zadirkivanju, pa do odraslih ljudi, spremnih za najrazličitije manipulacije) često stvaraju osećaj krivice kod deteta dodatnim pretnjama : “Ti si loš, ti si ovo zaslužio. Ako ikada ikome ovo poveriš, povrediću te…” Pretnjom još više zastrašuju dete i pojačavaju njegov osećaj krivice. Zato je neophodno da objasnite detetu da ono ničim nije doprinelo, niti izazvalo takav događaj.
  • Smirenje. U trenutku kada vam saopštava nešto, što ga je povredilo ili uplašilo, važnije je da dete smirite i pažljivo saslušate, nego da ga napadnete kako je trebalo da uradi ovo ili ono, kako se sve to ne bi dogodilo, samo da je ono…
  • „Verujem ti“. Sa svojim narušenim samopouzdanjem, dete se plaši da ćete radije poverovati nasilnoj osobi, posebno ako je to odrasla osoba i neko koga vi poznajete nego njemu. Zato je neophodno da mu kažete: “Ja ti zaista verujem. Znam da ti je bilo teško da mi sve ovo ispričaš, ali mi je drago što si mi rekao.”
  • „Volim te najviše na svetu. Deca misle da će biti izolovana i manje voljena, ako se sazna za ono što im se dešava. Oni veruju da nešto nije u redu sa njima i da će ceo košmar nestati, ako to ostane tajna. Potrebna je ogromna hrabrost da se izađe iz tog začaranog kruga. Zato obavezno ponavljajte detetu: “Volim te najviše na svetu.”
  • Rešenje. Recite :“Za svaki problem postoji rešenje. Ukoliko ne “upali” prvo rešenje kojeg smo se dosetili, pronaći ćemo sledeće. Učiniću sve što mogu da ti pomognem“. Kada uverite dete da je svaki problem rešiv uz vašu zajedničku akciju, ono neće gubiti veru u sebe, niti poverenje u odrasle iz svoje najbliže okoline.

SAMOODBRANA. Ponekad je detetu teško da se glasom izbori za svoje “NE”. Potrebna mu je pomoć ruku, nogu, celog tela, stava…Upravo zato, u umeće samoodbrane svrstavaju se i veštine bežanja, vrištanja, kao i ostalih verbalnih i neverbalnih strategija odbijanja.

Naučite dete da ukoliko se oseti ugroženo, najbolje je:

  1. da nauči da prepozna opasnost i, ukoliko je moguće, odmah ode
  2. Ako je opasnost već postala stvarnost, naučite dete da je, pri odlasku:
  • bolje da trči, nego da hoda i to da trči tamo, gde ima ljudi
  • vrišti jer to može da zaustavi nasilnu osobu. Takođe, vrištanjem može privući pažnju na sebe i prizvati pomoć
  1. ukoliko se nađe sa nasilnikom u situaciji, u kojoj je neophodno da fizički odreaguje, objasnite mu i naučite ga da tada ima pravo: da ugrize, da ogrebe, vrišti, udari laktom u stomak (u slučaju da ga nasilna osoba drži), zavrće ruku ili prst nasilne osobe.

Učenje veština samoodbrane i umeća da se izbori za život bez nasilja je vaš zadatak. Nemojte očekivati da će to učiniti učiteljice ili nastavnici. Oni vas mogu u tome podržati ali niko nema tako veliki motiv da vaše dete živi bez nasilja, kao što ga imate vi. Zato, počnite odmah.

[/dt_sc_two_third]

Da li je tata bolji sagovornik?

[dt_sc_two_third first]

Komunikacija sa detetom nije samo mamina obaveza. Osim činjenice da dete koje raste uz prisustvo oba roditelja u harmoničnoj zajednici i uz aktivno angažovanje oca – brže progovori, brže prohoda, ima više samopouzdanja, lakše se uklapa u vršnjačku sredinu, lakše prihvata autoritet druge odrasle osobe (vaspitačica, ili učiteljica), očevi su važni i kao sagovornici za brojne teme odrastanja.

Način komunikacije očeva. Od najranijeg detinjstva kod devojčica više negujemo emotivnost a kod dečaka racionalnu stranu. Roditelji nisu svesni uticaja koje njihove reči imaju na decu, kada svog sina pitaju: ”Šta si danas radio?” (u vrtiću ili školi), a ćerku: “Kako si se provela?” jer time, kao i brojnim neverbalnim postupcima dečake navikavamo da nešto rade a devojčice da osećaju. Zato, kada takva deca odrastu, oni su uveliko ukorenjeni u sistem ponašanja koji smo im nametnuli. Istovremeno, upravo zahvaljujući tome što su očevi naviknuti da se od njih više očekuje akcija nego razumevanje, razgovor, pružanje psihološke podrške… i njihov način komunikacije je uslovljen time. Odnosno, mame pričaju jezikom osećanja a tate jezikom “akcije”.

Kada su tate bolji sagovornici?

Zašto? Zato. U uzrastu kada dete aktivno “upija” sadržaje iz svog okruženja, njegova radoznalost će se manifestovati u brojnim “zašto” pitanjima. Mame koje su zadužene za zadovoljavanje većine potreba deteta uglavnom su obasute i ovim pitanjima. Međutim, upravo zbog viška obaveza a manjka vremena, njihov odgovor se često svodi na “zato”, ili odbijanje komunikacije. Za razliku od njih, tate ređe koriste “zato” odgovore i pokušavaju da deci pruže argumente kao deo objašnjenja.

“Osetljive” teme. U osetljivim ili “tabu” temama, tate se ne rasplinjavaju i uspevaju da bolje kontrolišu sopstvene emocije. Na primer, pojedina istraživanja pokazuju da kada detetu objašnjavaju gubitak nekog člana porodice, mame govore da je neko otišao na nebo, postao anđeo…I da se pri tom, često rasplaču ili postanu afektivne. Tate to, gotovo nikada, ne čine. Iako mame ove greške čine nesvesno i iz najbolje namere, odgovori očeva su za dete korisniji već time što su konkretniji, životniji, samim tim, razumljiviji.

Tatin glas savesti. Mame ponekad prete deci: “Videćeš ti kad ti se otac vrati…”, ili se pozivaju na tate kada neku dečiju želju ne uspevaju da odbiju same: “Pitaj tatu, šta će on reći…” U dugoročnom smislu, ovakvo pominjanje može uticati na distanciranje deteta od oca. Međutim, ukoliko otac sa detetom ima kvalitetan odnos, zasnovan na zajedničkim iskustvima i razgovorima, umesto distance može se razviti odnos poverenja i stabilnosti. Naime, baš zato što je majka detetu oca predstavljala kao neku višu instancu a tata bio dovoljno mudar da u očima deteta takvu ulogi i opravda – on za dete, zaista, postaje autoritet i glas savesti.

Komunikacija oca sa decom uzrasta do 3 godine. Ponašanje oba roditelja je u prvoj godini života deteta uglavnom usmereno na zadovoljavanje osnovnih potreba (kupanje, presvlačenje, hranjenje…) a tek potom na podsticanje deteta na govor i usvajanje prvih reči. Međutim, očevi koji se od najranijeg uzrasta deteta aktivno uključuju u zadovoljenje njegovih potreba, u tome su podjednako dobri kao i mame. Na pitanje: kako znaju šta treba da rade?, odgovaraju da tako “osećaju da treba”. Slično je i kada je u pitanju komunikacija. Oni intuitivno znaju da bebe bolje reaguju na visoki nego na niski ton verbalne stimulacije, pa i nesvesno, promene glas kada se obraćaju bebi. Odnosno, sve su brojnija istraživanja koja potvrđuju da nepravedno potcenjujemo intuiciju očeva a precenjujemo intuiciju majki.

Komunikacija u predškolskom uzrastu. Razgovori oca sa detetom ovog uzrasta slična je komunikaciji koju ostvarjuje majka, i svodi se na prepričavanje događaja iz života deteta. U godinama pre polaska u školu deca sve više diferenciraju svoja interesovanja u zavisnosti od pola kome pripadaju. Zato se tate, sa devojčicama osećaju pomalo “izgubljeno”, jer ne uspevaju da prate teme vezane za lutke, bajke, princeze… Ipak, kontakt sa detetom ne mora biti vezan za trenutna interesovanja deteta (ukoliko to otac ne može da isprati), ali može biti kvalitetan ako otac zadrži fokus na onim pitanjima koje dete u svakoj svojoj razvojnoj fazi ima: sa kime se druži, kako provodi vreme, koje su mu omiljene aktivnosti…

Komunikacija oca sa decom kada krenu u školu. U ovom uzratu, tate će pomagati oko učenja i domaćih zadataka, ali i bitno uticati na formiranje budućih vrednosnih stavova. Naime,zahvaljujući tome što deca očeve doživljavaju kao emotivno stabilnije, lakše prihvataju moralne pouke i sistem vrednosti koje utemeljuje otac.

Komunikacija sa decom u pubertetu. Sa tatama sinovi mogu da grade specifične odnose bazirane na “muškim” interesovanjima. Ova zajednička interesovanja ih dodatno povezuju. Sa druge strane, u pubertetu, devojčice više nisu tatine princeze a izgledom i ponašanjem, sve su manje devojčice a sve više devojke. Očevi koji do puberteta svojih ćerki nisu razvili odgovarajuću komunikaciju, sada definitivno gube priliku za to. Osim toga, u pubertetu će devojčica “trpeti” veće zabrane nego dečak. Roditelji znaju iz ličnog iskustva koja iskušenja, moguće opasnosti i rizici očekuju devojčice a koje dečake. Ove zabrane uglavnom potiču od oca i mogu uticati na narušavanje njihovog dotadašnjeg dobrog odnosa, ukoliko svoje zabrane ne argumentuje i ne obrazloži

Međutim, da bi otac imao kvalitetnu komunikaciju sa detetom, bez ozbira na uzrast, mora ispuniti isti uslov kao i mama: biti posvećen, zaintersovan i uključen u sve razvojne faze deteta. Izgovori da “nema vremena” ili da je to “ženski posao”, ne smeju da postoje jer osim što nisu istiniti (za koga će imati vremena ako ne za svoje dete?), najveću štetu od takvog stava ima, upravo, dete.

[/dt_sc_two_third]

Da li je moje dete hiperaktivno?

[dt_sc_two_third first]

Nemirluk ili neposlušnost je očekivano ponašanje kod dece. Veća ili manja razigranost, radoznalost, dinamika, određeno ispitivanje granica roditeljskog strpljenja… predstavljaju sastavni deo odrastanja svakog deteta. Međutim, roditelji ponekad ove uobičajene dečije nemirluke pogrešno nazivaju “hiperaktivnišću”, čak se time i hvaleći, ne shvatajući koliko, zapravo, greše. Takođe, pojam “hiperaktivnosti” se brka i sa razmaženošću ili inteligencijom. Ipak, hiperkinetski poremećaj pažnje, tzv. ADHD sindrom i nemirluk nisu isto. Iako poremećaja pažnje ima više, najčešći je upravo ADHD sindrom, a uobičajeni izraz za decu sa ovim sindromom je “hiperaktivno dete”. Broj dece koji imaju ovaj sindrom se povećava u svakoj generaciji a 10 puta više zahvata dečake nego devojčice.

Dijagnostikovanje. Roditeljima nije lako da budu objektivni kada je razvoj deteta u pitanju. Zato, ukoliko sumnjaju da njihovo dete, u odnosu na svoje vršnjake značajno odstupa po težini kojom se koncentriše na jednu aktivnost ili misle da postoje neke druge teškoće u njegovom odrastanju, treba da potraže mišljenje stručnjaka. Dečiji psiholozi, defektolozi, psihijatri mogu da objektivno procene dete i utvrde, eventualno, odstupanje od uobičajenih standarda za određeni uzrast. U slučaju postavljanja dijagnoze ADHD sindroma, oni će predložiti odgovarajuću terapiju koja će omogućiti detetu da fokusira pažnju i nauči da ovlada sopstvenim potrebama, pokretima, opštim ponašanjem. U terapiju se uključuju roditelji i školsko okruženje a u određenim slučajevima terapija podrazumeva i upotrebu medikamenata iz grupe psihostimulanasa.

Hiperaktivno dete. Simptomi hiperaktivnosti ponekad se javljaju još u najranijem uzrastu, i idealno je da se odmah pri otkrivanju preduzme odgovarajuća terapija. Ipak, ako ne tokom predškolskog perioda, ovaj sindrom biće otkriven kada dete krene u školu i dobije prve ozbiljnije obaveze kojima treba da odgovori.

Dete sa ADHD sindromom najčešće pokazuje sledeće osobine:

  • motorički izrazito aktivno. Stalno se vrpolji, ne može mirno da sedi, ili trčkara ili skače ili se negde penje ili… jednom rečju, “ne drži ga mesto”.
  • ima teškoća u koncentraciji. Dete zaboravlja šta treba da uradi, ne završava započete zadatke, gubi poverene stvari… Iako su fizički gotovo neumorna i sa ogromnom količinom energije, kada im se poveri neki zadatak, (čak i fizički), deca sa ADHD sindromom teško mogu da se fokusiraju na zadatak dovoljno dugo da bi ga i obavila. Svaka aktivnost koja zahteva koncentraciju zamara ih znatno pre nego njihove vršnjake.
  • izrazito rasute pažnje. Svaka sitnica detetu može da odvuče pažnju, ali zatim i toj sitnici pokloni tek minimum pažnje dok ga ne okupira nešto sledeće. Pažnja im je bez skale vrednosti, odnosno, kao da je svaka sitnica koja se pojavi u okruženju podjednako važna.
  • verbalno nametljivo. Dete uvek ima komentar na sve, upada drugima u reč, ponaša se kao da sve zna…

Školovanje hiperaktivne dece. Upravo zbog navedenih osobina, deca sa ADHD sindromom uglavnom postižu postižu slabije školske rezultate od svojih vršnjaka. Najbolje savladavaju kratke i što konkretnije postavljene zadatke. Važno je i da ti zadaci budu iz spektra onih sadržaja kojima je dete već ovladalo, uz malu primesu nepoznatog, kako bi istovremeno imalo mogućnost da ih savlada (zbog onog već poznatog), ali i motivaciju za trud (zbog onog nepoznatog). Idealno je da im škola omogući individualni program savladavanja školskog gradiva. Naime, u zemaljama gde su male grupe učenika po odeljenju, gde je učenje interaktivno a ponuđeni sadržaji usklađeni sa dečijim interesovanjima deca sa ADHD sindromom postižu bolje rezultate jer takva sredina omogućuje individualni pristup.

Ponašanje roditelja hiperaktivne dece. ADHD sindrom ne može da prođe “sam od sebe”, već zahteva stručnu pomoć i određeno ponašanje kako roditelja tako i ostalih odraslih osoba iz detetovog okruženja. Roditeljima se sugeriše da u što većoj meri usmeravaju dete da završava svoje obaveze, izbegavaju grdnju, ograniče gledanje TV-a, što više dete pohvaljuju kada pokaže poželjno ponašanje, uvedu red u njegove dnevne aktivnosti. Preporučuje se i što više fizičke aktivnosti i boravka na otvorenom prostoru. Hiperaktivno dete se nerado uključuje u sportske klubove, jer se i ovde od njega očekuje poštovanje određenih pravila, ali će svaka fizčka aktivnost biti dobrodošla jer mu omogućava fizičko rasterećenje.

Nemirno dete. Za razliku od dece sa ADHD sindromom, nemirno dete je ili u nekoj svojoj razvojnoj fazi aktivnije, ili generalno, u odnosu na svoje vršnjake, razdraganije, nestašnije, dinamičnije. Ipak, čak i kada njegovo ponašanje predstavlja problem za roditelje ili vaspitačice u vrtiću, to još uvek ne znači da ima ADHD sindrom, jer to mogu da utvrde samo pedijatri, psiholozi, psihijatri. Nemirno dete je ponekad, “samo” prezaštićeno, od strane svojih roditelja ili drugih odraslih osoba. Jer, kada se oni ne ponašaju u skladu sa uzrastom deteta, kada ga ne usmeravaju na određena ponašanja, puštaju ga da bez ograničenja radi što želi, dete svoj nemirluk dodatno neguje. Nemirno dete odaje utisak da mnogo toga, može i zna, ali prosto, neće, jer je naviklo da to neko uradi umesto njega.

Razlika između “nemirnog” i “hiperaktivnog” deteta. Kada radi nešto što voli, pažnja “samo” nemirnog deteta je fokusirana. Ono uspeva da organizuje igru, ili samostalno ili sa drugom decom, bez stalne vike, rušenja i menjanja pravila igre. Ipak, osnovna razlika je što hiperaktivno dete ima rasutu pažnju i povećanu potrebu za kretanjem u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Odnosno, ono ne razaznaje zahteve različitih situacija pa se na isti način ponaša i u svom domu i kod bake i u dečijem pozorištu…

Konačno, hiperaktivnost nije “bauk”. Ali, važno je da se na vreme detektuje i započne odgovarajući program. Tako će dete razviti sve svoje potencijale i izrasti u zdravu, optimističnu, samopouzdanu osobu.

[/dt_sc_two_third]

Najčešća pitanja o razvodu

[dt_sc_two_third first]

Najčešća pitanja roditelja koji razmišljau o razvodu ili se već nalaze u procesu razvoda su:

Kako deca doživljavaju razvod roditelja?

Kako će dete doživeti razvod zavisi od brojnih faktora: starost deteta, prisutnost deteta tokom roditeljskih svađa i sukoba, njegov odnos sa oba roditelja, način na koji roditelji doživljavaju razvod itd. Za mnogu decu razvod predstavlja olakšanje (jer shvataju da će prestati međusobna roditeljska netrpeljivost) dok kod nekih može izazvati strah od nepoznatog (ne znaju kako će ubuduće izgledati njihovi odnosi, koliko će viđati mamu ili tatu…). Ovaj potencijalni strah se otklanja argumentovanim razgovorom i strpljenjem.

Postoje li osetljivi uzrasti dece kada roditelji ne bi trebalo da se razvedu? Proces odrastanja je sam po sebi veoma osetljiv proces. Ipak, neki su periodi osetljviji od drugih i tada bi trebalo izbegavati veće dodatne potrese u porodici. To su periodi kada dete polazi u vrtić ili u školu, dolazak nove bebe, gubitak nekog člana porodice… Na žalost, ove periode nije moguće uvek izbegavati a često to može biti i kontraproduktivno. Naime, ako su odnosi između roditelja toliko poremećeni, bez obzira na trenutnu fazu razvoja, i za dete može biti štetnije da ostane u takvoj atmosferi nego da se roditelji razvedu.

Može li razvedena osoba biti dobar roditelj, tj. kako razvedena osoba može biti dobar primer? Vi svom detetu ne treba niti možete da budete dobar primer udate žene ili oženjenog muškarca već primer dobrog roditelja. Vas kao dobrog roditelja ne čini činjenica da li ste u braku ili ne već koliko ste posvećeni svom roditeljstvu, koliko poznajete svoje dete, kako provodite zajedničko vreme, koliko ga podržavate ili razumete…Takođe, upravo kao razvedena osoba, možete biti dobar primer nepristajanja na žrtvu ili jasnog izražavanja svog mišljenja.

Može li jedan roditelj da bude i „otac i majka“?

Iako u našem narodu (posebno mame) često izgovaraju rečenicu da su svojoj deci “i otac i majka”, baz obzira na dobre namere i maksimalnu posvećenost, ova izreka ne može odgovarati istini. Za zdrav razvoj deteta važna su oba roditelja. Deci je potrebna ravnoteža u odnosu na majčin autoritet, (ili neautoritet,) tj. na njen vaspitni stil. Devojčicama tata treba da bi mogle da pravilno razvijaju odnos prema suprotnom polu, dečacima da bi mogli da se identifikuju sa svojim polom. Ukratko, potrebna su dva roditelja, a vi ste samo jedna osoba.

Da li je zaista i za dete bolje „dobar razvod nego loš brak“

Za decu je najbolje da rastu uz oba roditelja koji su uravnoteženi, zdravi (mentalno, fizički, emotivno, psihički…), posvećeni deci i porodici. Ali, kada to nije slučaj, kad između roditelja postoje problemi koji se na drugi način ne mogu rešiti, onda je i za decu razvod njihovih roditelja – bolje rešenje. Odnosno, deca rastu zdravije i rasterećenije, uz jednog roditelja koji je stabilan nego uz dva koji su u stalnim međusobnim svađama, sukobima, tučama…

Da li je istina da deca razvedenih roditelja zbog traume razvoda celog života nose ožiljke? Ne postoji pravilo koje važi za svu decu ili sve porodice. Mnoga deca koja su odrasla uz oba roditelja nose daleko teže ožiljke nego oni koji su odrasli samo uz mamu ili tatu. Istraživanja pokazuju da deca koja odrastu uz samo jednog roditelja postižu ista akademska postignuća i ponašanja kao i njihovi vršnjaci iz porodice sa dva roditelja. Imaju iste socijalne sposobnosti druženja, isti nivo samopouzdanja. Ukratko, ožiljci mogu postojati ali ni ne moraju. Ukoliko ožiljci izazvani roditeljskim razvodom i postoje, oni ne traju ceo život jer osoba sazrevanjem, sticanjem ličnih iskustava i formiranjem sopstvene porodice sagledava i svoj i život svojih roditelja na nov način.

Koje su najčešće posledice koje nose deca razvedenih roditelja? Deca razvedenih roditelja ponekad, u odnosu na drugu decu, imaju ružna sećanja, potisnute emocije, teškoće u kontrolisanju svog ponašanja, koja druga deca (ona deca koja su odrasla u porodičnom okruženju skladnog, stabilnog, kvalitetnog braka svojih roditelja) imaju u manje izraženom obliku ili nemaju uopšte. Takođe, veliki broj dece razvednih roditelja bio je suočen sa svađama, tučama, traumatičnim scenama, najrazličitijim vređanjima i lažima svojih roditelja. Ponekad su dovođeni u situaciju da ne spavaju noću, da osećaju krize identiteta, ili su manipulisana da lažu i postavljaju se na stranu jednog od roditelja.  

Kako da detetu olakšam razvod? Način na koji roditelj prihvati razvod utiče na način na koji deca to prihvataju. Tako, razvod predstavlja novi vid odnosa između članova porodice. Deca koja se osećaju voljeno i prihvaćeno lakše prevazilaze probleme razvoda. Zato, posvetite svom detetu dovoljno vremena bez stresa. Igrajte se, razgovarajte, napravite vaše sitne rituale, pokušajte da se što više smejete i zbližite. Obezbedite mu laku dostupnost, ukoliko je to moguće, sa drugim roditeljem, kako bi što manje osećalo gubitak i posledice vašeg razvoda. Pratite njegovo napredovanje u školi, ohrabrujte ga da oformi prijateljske relacije sa svojim vršnjacima.

Kako da saopštim deci da se razvodim? Budite racionalni, smireni, ne dozvolite da iz vas govore isključvio emocije. Isplanirajte šta ćete reći. Dobar način je: “Nismo se slagali. Pokušali smo, oboje smo se mnogo trudili, ali stvarno nismo uspeli da rešimo naše probleme. Zato smo se dogovorili da se razvedemo i živimo odvojeno.” U zavisnosti od detetovog uzrasta možete očekivati različite reakcije i pitanja. Pokušajte da ih unapred predividite i isplanirate kako ćete na pitanja odgovoriti. Bez obzira na uzrast, kada deci saopštavate da ćete se razvesti, neophodno je da naglasite da ono (dete) nije ničim krivo niti na bilo koji način doprinelo razvodu, i da se time što se vi razvodite ne prestaje ljubav prema njemu nijednog roditelja.

Da li treba deci da saopšti odluku o razvodu jedan roditelj ili oba? Odluku o razvodu najboolje je da deci saopšte oba roditelja. Važno je da se za ovaj razgovor oba roditelja pripreme, dogovore unapred šta će detetu reći, i da prilikom razgovora izbegavaju nove međusobne rasprave. Pokušajte da maksimalno usaglasite svoje priče zašto se razvodite. Obezbedite adekvatne uslove prilikom ovog razgovora, dovoljno vremena i strpljivost prilikom odgovaranja na dečija pitanja. Naglasite da roditeljstvo i tate i mame traje sve dok ste vi živi a da brak to ne mora da bude. Takođe, zajedno saopštite s kim će dete živeti a da će drugog roditelja viđati kada se dogovoritte. Nemojte davati lažna obećanja ili ono što ste znate da ne možete ispuniti.

Koliko je za dete dobro ili štetno da provodi vreme i kod majke i kod oca? Za dete je važno da zna gde mu je dom. Ukoliko se u domu kod oba svoja roditelja oseća dobro, utoliko bolje. Osećanje doma podrazumeva sigurnost, stabilnost, osećanje da je prihvaćeno upravo takvo kakvo je. Međutim, dete mora znati gde mu je primarni dom kako ne bi bilo zbunjeno ili opterećeno očekivanjima od oba roditelja.

[/dt_sc_two_third]

Majčinski instinkt: šta ako izostane?

[dt_sc_two_third first]

U periodu trudnoće buduće mame se pripremaju za rođenje bebe, informišući se o onome što im predstoji. Tada su prisutni i strahovi, zabrinutost, dileme… u vezi samog porođaja, zdravlja bebe ali i toga kako će se snaći u roditeljskoj ulozi. Iako o pojedinim strahovima gotovo da ni nemaju sagovornike, to ipak ne znači da oni ne postoje. Tako, ukoliko neka mama ne oseti odmah bezrezervnu ljubav prema svojoj bebi, ili pomisli da je kod nje majčinski instinkt izostao, pod pritiskom predrasuda i očekivanja sredine – lako može pomisliti da sa njom nešto nije u redu, ili da je ona “loša majka”.

 

Šta je majčinski instinkt? Na vezu između mame i bebe utiče veliki broj faktora: spremnost, tj. zrelost žene za potomstvom, kvalitet partnerskog odnosa, emotivna stabilnost, sigurnost i podrška okruženja… Ali, čak i kada se sve ove pojedinačne stavke stope u najbolju moguću kombinaciju, to još uvek ne znači i postojanje majčinskog instinkta. Ponekad se ovaj instinkt poistovećuje sa bezuslovnom ljubavlju, a ponekad sa mogućnošću raspoznavanja šta koji plač bebe znači, ili nekakvom telepatstkom vezom sa bebom. Međutim, naučna istraživanja i eksperimenti nisu potvrdili postojanje ovog instinkta. Na primer, intuitivne procene žena u trudnoći da li nose muško ili žensko dete nisu dale statistički značajne rezultate.

Neka od uvreženih shvatanja šta je majčinski instinkt su samo zablude.

Zabluda je stav”čim beba zaplače majka instinktivno zna zašto plače”. Istina je zapravo, da svaka osoba koja provodi vreme sa bebom (majka, ali i bebisiterka ili baka…) na bebin plač sve brže shvata o čemu se radi, prostom elieminacijom mogućih razloga (glad, grčevi, mokre pelene…) Što je duži vremenski period koji beba i ova odrasla osoba provode zajedno, to je kraći period potreban za sigurnost u razlog plača bebe.

Zabluda je i: “svaka majka čim prvi put vidi svoje dete oseti ljubav prema njemu”. Naime, većina mama zaista oseti ljubav “na prvi pogled”, ali mnoge žene imaju drugačiju percepciju ovog prvog susreta, na primer, više od ljubavi osećaju beskrajan umor ili tzv. baby blues ili potrebu da se osame, isplaču, naspavaju, ili postporođajnu depresiju… Sasvim je prirodno i njihovo reagovanje jer će beskrajna ljubav prema detetu doći i kod njih, ali malo kasnije nego kod onih mama koje su je osetile odmah.

“Childfree” i “No kidding”. Instinkti su, po definiciji, urođeni. Međutim, šta je sa majčinskim instinktom onih žena koje svesno biraju život bez dece? Zaista, broj žena koje se odlučuju da ne žele da budu majke je sve veći. Tako, decenijama unazad, pokreti “Childfree” i “No kidding” okupljaju hiljade ljudi koji javno promovišu svoje pravo na život bez dece. Okupljaju se u udruženja, štampaju publikacije, udružuju na web forumima. Kao razloge za izbor života bez dece navode da žele da se potpuno posvete karijeri, uživanju u životu bez roditeljske obaveze, zabrinutost situacijom u svetu i kretanjem istorijskih dešavanja… Iako već i samo postojanje ovakvih pokreta kod mnogih izaziva neodobravanje, razmislite i o onim osobama koje su postali roditelji a da to nisu svesno izabrale, već im se roditeljstvo „desilo“. Ili, što je još drastičnije, postali su mame i tate jer je to društveno prihvatljivo, tačnije, od njih se to očekivalo u njihovoj sredini.

Očinski instinkt. Da li očevi mogu imati očinski instinkt? Da li od njih možemo očekivati isto što i od mama, na primer, da intuitivno osećaju šta njihovoj bebi treba ili da znaju šta koji njen plač znači? Smatra se da se ne može govoriti o očinskom instinktu, već „samo“ o velikoj odgovornosti da socijlano zbrinu i zaštite svoju decu i porodicu. Podrazumeva se da i ovde ima izuzetaka, jer će mnoge tate doživeti ljubav „na prvi pogled“ prema svojoj bebi, ali to još uvek nije instinkt. Osim toga, francuski naučnici sa Univerziteta u Sent Etjenu utvrdili su da roditeljska sposobnost da identifikuju plač svog deteta zavisi od toga koliko vremena oni provode sa bebom, a ne od toga kog su pola. U raspoznavanju plača bebe i razloga tog plača podjednako su bili uspešni majke i očevi, ali je manji uspeh bio kod onih roditelja koji manje vremena provode sa svojom bebom.

Sa druge strane, postoje izvesni dupli kriterijumi šta se očekuje od očeva a šta od majki, šta ih čini dorim ili lošim roditeljima. Tako, ono što se ponekad može okarakterisati za mamino ponašanje kao da je “loše”, za tate je prihvatljivo, dopušteno, očekivano.

Da li sam loša majka? Nemojte o sebi milsiti kao o lošoj majci samo zato što ne osećate oduševljenje pri pogledu na bebu, niti ako za vas nije vrhunac dana slušanje priča drugih mladih mama o pelenama, dojenju, plakanju njihovih beba. Ukoliko imate potrebu za svojom privatnošću ili želite da se osamite i čitate knjigu ili pričate sa prijateljicom, to ne znači da ste “loša majka” već da iskreno priznajete svoje potrebe. Moguće je i da ćete osetiti određenu krizu identiteta jer ste preko noći postali robom svoje bebe i njenih potreba. Prirodno je i da vam njen plač ponekad “ide na živce”, da se osećate “zaglavljeno” između pranja pelena i spremanja kašica. Sve to ne znači da ste loša majka.

Ipak, postoje li situacije kada treba da se zabrinete zbog svojih emocija? Ukoliko ne možete da se naterate da ustanete iz kreveta iako vas beba uporno doziva, u dužem vremenskom intervalu, ili imate osećaj da vam je svejedno za njene potrebe, ako gubite apetit, nemate volju da razgovarate sa bliskim osobama, a posebno ukoliko imate porive da sebi ili drugima učinite nešto nažao…potražite pomoć stručne osobe, tj. lekara. Osim o postporođajnoj depresiji, ovako se mogu manifestovati i neki drugi poremećaju koji najčešće nastaju usled neravnoteže postporođajnih hormona. Pored lekara, pomoć vam može pružiti i psiholog, u zavisnosti od tegoba koje osećate.

Majčinski instinkt se može probuditi odmah, ali ni ne mora. Za početak, dovoljno je da osećate povezanost sa bebom, potrebu da je zaštitite i da se brinete za njene potrebe. Vremenom, kako se budete sve više upoznavali, osećaćete se mnogo sigurnije u svojoj ulozi mame i u svoje emocije prema bebi. Takođe, instinkt se ne može ni steći ni naučiti. Ali, ono što možete učiniti je:

  • Posvećujte se svom detetu na najkvalitetniji mogući način. Uložite vreme, strpljenje, energiju.
  • Mnogo razgovarajte. Pratite ga u svim fazama odrastanja.
  • Mislite o sebi kao roditelju. Preispitujete svoje postupke, ne ustručavajte se da zatražite pomoć kada se osetite nesigurno.
  • Imajte poverenja u sebe. Slušajte svoj unutrašnji glas. To je jedini način da ga osnažite i ohrabrite da ubuduće bude glasniji, a vi sigurniji da vas ispravno savetuje.
  • Pokažite detetu što više ljubavi. Sigurnost koju mu ulivate svojom ljubavlju omogućava razvoj deteta u samopouzdanu, vedru osobu.

Konačno, da li će vas u vašem roditeljstvu poneti majčinski instinkt ili ne, možda nije ni važno. Ako je kod vas ovaj instinkt i prisutan, to i dalje ne garantuje da ćete biti odličan roditelj, baš kao što njegov izostanak ne znači da je neka mama “loša”. Kakav ćete roditelj postati zavisi od načina na koji se ponašate prema detetu, od vaše ljubavi, postavljanja granica, posvećivanja… a ne od nekakvog instinkta. Naime, dok oko postojanja ovog instinkta i možemo imati različita mišljenja, činjenica koja je mnogo važnija za vaše roditeljstvo, koja je neosporna a što ćete uskoro osetiti i sami jeste da ćete upravo svoje dete voleti najviše na svetu, zauvek.

[/dt_sc_two_third]

Koliko poznajemo svoju decu?

Kada gledate u zvezde, vaš pogled putuje do njih 8,5 minuta. Tako, zbog dinamike kretanja zvezda i zakona univerzuma, u trenutku kada ih gledate, one nisu tamo gde ih vidite, a možda više ni ne postoje. Slično tome i kada gledate svoje dete, zbog lične subjektivnosti i želje da ga zaštitite najčešće ni ne primećujete da je ono zrelije, samostalnije, snažnije… ili da je u svom razvoju već odmaklo korak napred, a da vi to niste ni primetili. Koliko zaista poznajemo svoju decu?

Na propuste da vidimo decu u onom trenutku njihovog razvoja gde oni objektivno jesu utiču roditeljska okupiranost egzistencijalnim problemima, malo vremena posvećenog deci i porodičnim vrednostima, kao i otpor da prihvatimo da naša deca imaju sopstvene vrednosti i želje. Očekujemo, bili mi toga svesni ili ne, da će naša deca ponoviti naše uspehe, i da će, poučeni našim greškama, oni te iste greške izbeći. Zapravo, zaboravljamo da oni imaju svoj put, nezavistan od naših uspeha ili poraza. Mi ih možemo i moramo usmeravati ali je značajnije da ih dobro upoznamo i podržimo da ostvare sopstvene ciljeve.

Šta znači poznavanje svog deteta? Da li ste sigurni da znate kako se vaše dete ponaša u vrtiću ili u školi, među svojim vršnjacima? Koliko na njegovo ponašanje, u onim prilikama kada vi niste prisutni, utiče upravo činjenica da niste prisutni? Koji su mu omiljeni bend-ovi ili profesori? Čega se plaši, šta ga nervira, ima li neke tajne? Koje sajtove posećuje, ko su njegovi facebook prijatelji?

Naša deca. Pre 10-ak godina istraživanje dece uzrasta 11-15 godina, iz 24 zemlje sveta, pokazalo je da, u poređenju sa svojim vršnjacima, beogradski školarci češće konzumiraju alkohol, više od dece, na primer, u Estoniji, Kanadi, Mađarskoj i Poljskoj. Takođe, češće preskaču užinu. Manje se druže nego deca u svetu, uprkos činjenici da lakše sklapaju prijateljstva.

Zastanite sada za trenutak i razmislite. Da li ste iznenađeni? Mislite li da vaše dete ne bi nikada “upalo” u ovu negativnu statistiku? Istina je, na žalost, sasvim drugačija. I ono dete koje lako slaže, i ono koje krade i ono sklono alkoholu, i ono koje je nasilnik kao i ono koje je žrtva nasilja… nije tuđe. To su deca naših prijatelja, komšija, rođaka, kolega sa posla. Sve su to naša deca. Ali, kako se dogodilo da roditelji ne primete da su njihova deca krenula tim putem? Kako je jaz među njima postao toliko veliki pa da se više skoro i ne poznaju? Zapravo, veoma lako, dešava se u mnogim porodicama. U nekom trenutku, roditelji su skrenuli pogled sa deteta, i ono je, poput zvezde, otišlo dalje.

Možete li sprečiti jaz između vas i deteta? Može li se neskretanje pogleda naučiti?

  • Detetova priroda i vaši prioriteti. Bez obzira kakva je priroda vašeg deteta, važno je da izgradite opšte prioritete : zdravlje, radne navike, vreme za igru…. Tako, i povučeno, ćutljivo dete morate naučiti umeću samoodbrane, jer je to, u savremeno vreme, šifra opstanka i oblik opšteg prioriteta. Sa druge strane, poštovanje njegove prirode znači vaše podržavanje. Na primer, ako od deteta koje, možda, voli da crta i izražava se na kreativne, umetničke načine očekujete da bude sportista, ili od deteta koje zanima samo sport očekujete da satima sedi u kući, ne pomerajući se dok radi svoje domaće zadatke – bili vi toga svesni ili ne, “gušite” njegovu prirodu i potencijale. Osim što dete odrasta u nesigurnu osobu, u njemu se formira i osećaj krivice jer ne može da uzvrati na vaša očekivanja. Ono tada počinje da krije svoja interesovanja i želje. Ono misli a najčešće ima i u ličnom iskustvu da njegovu različitost vi ne odobravate i ne podržavate. Tako, vremenom, prestaje da komunicira sa vama i povlači se u sebe.
  • Preispitajte svoja očekivanja. Mnogi roditelji nikada ne osveste u kolikoj meri je njihova ambicioznost za dete opterećujuća. Pronađite “pravu meru” svojih očekivanja. Jer, dok se od predškolskog deteta očekuje uglavnom da se igra, sa polaskom u školu, od njega se odjednom očekuje da se na određen način ponaša na času, da na vreme piše svoje zadatke, da sedi mirno, dobija dobre ocene, ne kasni na časove, sluša učiteljicu…Odnosno, i kada krene u školu, ne zaboravite da je vaše dete “samo” dete a da je njegov školski uspeh samo jedan segment njegove ličnosti. Zato, ne dozvolite sebi da sa njim razgovarate samo o školi, učenju, ocenama… jer time rizikujete da izgubite kontakt u svim drugim oblastima.
  • Vi kao uzor. Kako biste bolje razumeli svoje dete, razmislite koliko poznajete sebe? Možda je vaše dete određeno ponašanje koje vas “izluđuje”preuzelo upravo od vas? U tom slučaju, menjajte prvo sebe. Deca u predškolskom i nižeškolskom uzrastu žele da liče na svoje roditelje, jer su im to najveći uzori. U pokušaju da budete što bolji model za kopiranje, ne zaboravite da deca mnogo bolje uče iz vašeg ponašanja nego iz vaših reči. Ukoliko govorite jedno, a ponašate se na drugi način, dete će nepogrešivo znati čemu će dati prednost i kopiraće vaše ponašanje a ne vaše reči.
  • Iskrenost. Ako na detetovu iskrenost odgovorite kaznom ono gubi motiv da ubuduće bude iskreno. Ako ne oseća slobodu da vam kaže ono što zaista misli, ostaćete uskraćeni za informacije koje su njemu važne, a time i za priliku da ga upoznate i zaista razumete. Dokažite mu da je jasno izražavanje ličnog stava u vašem domu dobrodošlo, i da nema razloga za strah da će biti pogrešno shvaćeno ili odbačeno. Iskrenost u komunikaciji je posebno važna jer, iako će vaše dete među vršnjacima pronalaziti sagovornike, u mnogim oblastima je neophodno da taj sagovornik budete baš vi. Naime, vi ćete uvek umeti bolje da ga posavetujete o mogućim posledicama neke njegove odluke ili izbora, da mu prenesete odgovarajući sistem vrednosti, poučite ga osnovnim seksualnim informacijama nego što to može da učini vršnjak koji o istim ovim pitanjima možda zna i manje nego vaše dete.

Let a ne beg. Mnogim roditeljima se dogodilo da su propustili odrastanje svoje dece, upravo čekajući da reše ovaj ili onaj problem, trčeći za ovim ili onim rešenjem. Međutim, deca nisu sklona čekanju. Neskretanje pogleda ne znači vaše robovanje detetu niti potpunu kontrolu nad svakim trenutkom njegovog života. Naprotiv, neskretanje pogleda podrazumeva stav poštovanja dečije prirode, podrške osamostaljivanju, građenju samopouzdanja, ali istovremeno, i stav vašeg usmeravanja, tačnije, vaspitavanja. Zašto je to važno? Ako skrenete pogled i dopustite da budete okupirani poslovnim i drugim obavezama više nego svojim detetom, ono će, poput zvezde, nestati, pobeći vam iz vidokruga. Kada shvatite da svoju decu više ne poznajete, i da ste postali stranci, biće uveliko kasno za upoznavanje. Sa druge strane, umesto bega zvezde možete izabrati let ptice. Zahvaljujući tome što ste svoje dete pažljivo pratili, poznavali, podržavali…u svim fazama njegovog razvoja čak i kada jednom odleti iz vašeg gnezda, vi zauvek ostajete povezani nitima ljubavi. Zato, zadržite pogled na svom detetu i uživajte.

Rituali koji sigurnost znače

[dt_sc_two_third first]

Postoji uverenje da je opuštena sredina uslov odrastanja srećne dece. Međutim, sve dok se pod “opuštenom sredinom” smatra nedostatak bilo kakvih ograničenja i granica u ponašanju i odsustvo svakog autoriteta, ovakvo uverenje ne samo da je pogrešno već i izrazito štetno za dete u razvoju. “Haotična” atmosfera gde dete ne zna kada je vreme da se jede, kada da se spava, koje su njegove lične obaveze utiče da se dete oseća nesigurnim i zbunjenim. Zato je, od najranijeg uzrasta, neophodno da postoji određeni ritam dana u životu deteta. Ukoliko on izostane, kod deteta se rađa bespomoćnost jer svet odraslih doživljava kao mesto na koje ono samo nema nikakvog uticaja. Slično važi i za nas, odrasle osobe. U okruženju gde se toliko toga čini neizvesnim, utešno je znati da se bar nešto odvija po utvrđenom redosledu.

Većina roditelja zna da je za bebu preporučljiva što preciznija satnica hranjenja i spavanja, ali ne zna da razlog ne leži samo u zdravijem napredovanju bebe, već i u njenoj psihičkoj stabilnosti. Čak i u školskom uzrastu, dečji psiholozi i pedagozi će se složiti da dete postiže bolje rezultate ukoliko uvek u približno isto vreme radi svoje domaće zadatke, obavlja svoje obaveze (spremanje sobe na primer,), nego da mu prepustite na volju da ono samo određuje ritam svoga dana.

            Sa druge strane, i deca i odrasli imaju otpor prema obavezama i svemu što ima prizvuk “moranja”. Upravo zato, za psihički život čoveka, veoma su važni RITUALI.

Vaspitni značaj rituala. Svaka porodica ima svoje rituale. Oni su deo međusobnih odnosa unutar njenih članova, i menjaju se uporedo sa promenama unutar porodice. Detetovi prvi utisci o sopstvenom okruženju su zbunjujući i puni strahova. Brojna istraživanja crteža ili intervjui sa decom predškolskog uzrasta potvrđuju da oni veoma često sebe doživljavaju kao potpuno bespomoćna, izolovana bića koja nemaju nikakvog uticaja na dešvanja oko njih. Kada prihvati da su određeni običaji uvek isti, tj. nepromenljivi bez obzira na trenutne okolnosti – dete stiče osećaj sigurnosti.

Lek protiv «Neću». Inaćenje roditeljima kao i odbijanje izvršenja svojih obaveza je sastavni deo mnogih faza razvoja. Deca su sklona iskušavanju granica roditeljskog strpljenja i tolerancije. Svaki odlazak u krevet ili jutarnje umivanje, slaganje igračaka pred spavanje može postati izvor konflikata. Međutim, svaki ovaj zadatak će daleko bezbolnije izvršiti ukoliko je to deo porodične rutine koja mu odgovara. Ako pre spavanja uspostavite naviku čitanja priča, ili zajedničkog gledanja crtanog filma, ili je upravo pre spavanja onih vaših 15 minuta kada pričate najveće tajne… otpor prema odlasku na spavanje će se postepeno gasiti a pojaviće se želja za poštovanjem i održavanjem vaših novih navika.

Poboljšanje odnosa. Većina zajednički smišljenih rituala dodatno pojačava i poboljšava odnos roditelj: dete.Takođe, kada već uspostavljate određeni ritual trudite se da ga se dosledno pridržavate sve dok ne postane navika, rutina. Najbolji su oni rituali koje ste osmislili zajedno, i koje zajedno ispunjavate. Budite otvoreni za dečje predloge, pitajte ih za mišljenje, poslušajte njihove ideje da neke obaveze ili delove dana lepše i brže obavite. Već i započinjanje ovakvog razgovora detetu šalje poruku da se njegovo mišljenje poštuje i da je vama važno. Neka običaj da sa detetom često i otvoreno razgovarate, takođe bude jedan od vaših nezaobilaznih rituala.

Doslednost u poštovanju rituala. Ukoliko je neka aktivnost već postala uobičajena u vašoj porodici, pridržavajte je se, bez obzira na okolnosti. Odnosno, ako je vaš porodični ritual uspavljivanja ili kupanja deteta ugrožen iznenadnim gostima, pokušajte da ispoštujete ritual. Na ovaj način vi pokazujete detetu da vam je ono što vi radite zajedno važnije od gostiju i omogućavate mu da sačuva svoje osećanje sigurnosti. Odrastanje sa uverenjem da (skoro) ništa ne može da poremeti ustaljene zakonitosti u vašem domu je od neprocenjive važnosti za razvoj samopouzdanja. Postepeno, dete će formirati svoj stav o izvesnim nepromenljivim činjenicama, kao što su: mama svakog dana dolazi po mene u vrtić, tačno posle ručka, ili posle treninga je obavezno tuširanje, ili svakog ponedeljka idem u školicu engleskog jezika…Zahvaljujući uverenju da su ove činjenice, zaista, nepromenljive, dete će se osećati zaštićenim i sigurnim.

Bolji kvaliteta zajedničkog vremena. Savremeni, brzi način života uslovio je da mnogi roditelji nemaju vremena za decu. Zajednički odlazak na pijacu ili nedeljno prepodne posvećeno onim aktivnostima koje izabere dete, dogovor da ćete petkom ići kod prijatelja…tj. svi oni planovi kojih se pridržavate kontinuirano, obezbeđuju bolji kvalitet vremena koje provodite sa decom.

Tajne. U svakom detetovom uzrastu pronađite različite rituale prilagođene njegovim trenutnim potrebama. Naime, dete koje u svom iskustvu ima (pamti, razume, rado je prihvatalo), neke vaše ranije zajedničke događaje, imaće poverenje u vas i vaš odnos i kada bude u starijm uzrasnim fazama. Drugim rečima, mnogim ritualima, kao što su, na primer, proslava svakog polugodišta zajedničkim odlaskom u bioskop, načinima kojima se međusobno razumete (možda tajni jezik znakova može biti jedan od rituala za vašu porodicu)… vi ne samo što produbljujete i utvrđujete vaš odnos, već detetu nedvosmisleno pokazujete koliko ga volite. U slučaju dilema, konflikata, nesigurnosti… ovakvo dete, sigurno u vašu ljubav, biće spremnije da vam se poveri, zatraži savet i mišljenje. Roditelji tinejdžera dobro razumeju značaj uvida u život i odrastanje deteta u ovom uzrastu.

Ukratko: ritualima vi razvijate samopouzdanje svog deteta, izgrađujete još kvalitetniji vaš međusobni odnos, obogaćujete svoje roditeljstvo, ulepšavate zajedničko vreme i sebi i svom detetu. Sve dok ne počnete svoj život da bogatite najrazličitijim sitnicama koje čuvaju unutrašnju ravnotežu, rizikujete da pomalo podsećate na one ljude što uporno traže naočare svuda po stanu, ne primećujući da su im one sve vreme na nosu. Slično tome, i rituali su isto toliko vidljivi, uvek dostupni, takoreći, na nosu. Samo čekaju da ih već jednom primetimo i iskoristimo.

[/dt_sc_two_third]

Vaspitavajte optimistu

[dt_sc_two_third first]

Sećate li se priče o Petru Panu? Mogao je da leti jer je uvek imao svoje “srećne misli”. Bilo je dovoljno da ih se seti pa da poleti… A mi? Kao da smo neke velike istine iz dečijih bajki zaboravili. Očekujemo od drugih da nam pruže sreću, razlog za optimizam, samopouzdanje, radost…a oni to ne mogu, čak i kada jarko žele. Naime, naše srećne misli, optimizam, pozitivan pogled na svet – nisu u vlasništvu drugih ljudi. U nama su.

Optimizam je životni stav, stanje duha, navika pozitivnog razmišljanja… Istraživanje sprovedeno na Harvard univerzitetu pokazalo je da su studenti koji su u 25-oj godini bili optimisti bili mnogo zdraviji nakon 30 godina. Optimisti duže žive, imaju bolji imunitet, otporniji su na stres. Ne boje se rizika, pa su njihovi životi prepuni uzbuđenja i avantura. Znaju da sreću nikada ne čini jedna pojedinačna stvar (na primer, novac), pa uspevaju da ostanu puni radosti i ako ta jedna “sitnica” izostane. Lakše se snalaze (nego pesimisti) u društvenim situacijama, kreativniji su, zadržavaju mladoliki izgled i u kasnim godinama. Rado preuzimaju inicijativu. Poželjni su u svakom društvu. U ljubavnim odnosima, u većoj meri osećaju da ih partneri podržavaju pa imaju kvalitetnije emotivne odnose nego što ih ostvaruju pesimisti.

Način razmišljanja. Najznačajnija razlika između optimista i pesimista je u načinu razmišljanja. Kad im se dogodi nešto loše optimisti uzroke tih događaja vide u spoljnim i privremenim okolnostima, a pesimisti u unutrašnjim i trajnim uzrocima. Odnosno, ne razlikuju se po tome da li vide probleme ili ne, već po tome kako se nose sa onim što vide. Optimisti veruju da su negativni događaji izazov a pesimisti da je u pitanju trajno stanje, njihova loša sudbina, teorija zavere…

Promenite tmuran dan. Ako već od vas zavisi da li ćete neko iskustvo doživeti kao traumu ili izazov, kao poučno ili pogubno, umete li da preobratite tmuran dan u vedar, gotovo prolećan? Potrebno je malo truda. Držite se svojih svakodnevnih rituala (prva jutarnja kafa, šetnja…) Pronađite neku fizičku aktivnost koja vam odgovara (brzo hodanje, trčanje, gimnastika, vožnja bicikla…) Poklanjate zagrljaje i osmehe. Budite ljubazni. Izbegavajte da strahujete unapred. Priuštite sebi nešto lepo. Otiđite negde sa prijateljima. Recite nekome da ga volite. Provodite što više vremena na otvorenom prostoru. Slušajte svoju omiljenu muziku. Ali, ako već možete svoj (ponekad tako duboko uspavani i zaboravljeni) optimizam da probudite – možete li ga preneti na svoje dete? Može li se optimizam učiti?

Da li se optimista rađa ili postaje? U prvoj godini života deteta odrasli, (pre svega majka) zadovoljava sve njegove potrebe. Međutim, te potrebe nisu samo fiziološke i fizičke (za hranjenjem, spavanjem, presvlačenjem..) već i one suptilnije, kao što su potreba za dodirom, za pažnjom, nežnošću…. U zavisnosti od toga koliko su ove potrebe zadovoljene dete stiče određeno iskustvo. Zatim, to iskustvo generalizuje na celokupno okruženje. Tako, već u ovom ranom uzrastu, na osnovu poverena koje je dete steklo u svoju majku i koliko je bilo paženo, voljeno, maženo… zavisi da li će svet doživeti kao pretežno prijatno, ili pretežno neprijatno mesto. Odnosno, već tada, krajem prve godine života, možemo odrediti da li će dete odrasti u optimistu ili pesimistu.

Osim toga, deca usvajaju način ponašanja odraslih. Ona uče iz primera, kopiranjem svojih najvećih uzora, roditelja. Kao što će se iskrenosti tj. nelaganju naučiti najpre ako vi sami ne lažete, ili ljubavi prema knjigama, ako je to i vaša ljubav, ili usvojiti određen stav prema praznicima… tako će gledajući u vas, preuzeti i vaš način razrešavanja problema. Ukoliko svojim problemima pristupate sa optimizmom– činite mnogo za detetov budući pristup problemima.

Zato, ukoliko ste propustili da svoje dete ili sebe učite optimizmu u proteklim godinama – počnite danas. Postoji nekoliko važnih lekcija.

Ljubav. Najznačajnjije što možete pružiti detetu jeste uverenje da ga volite najviše na svetu. Brojna istraživanja dokazuju da deca koja nisu mažena, grljena i kojoj nije pokazivana ljubav u najranijem detinjstvu – sporije napreduju. Ponekad se ovaj nedostatak odražava na njihov celokupni kasniji razvoj, pa su i kao odrasle osobe nesigurne, bez izraženog integriteta, slabijih socijalnih veština. Detetu je potrebna jasna potvrda za ono što misli i pretpostavlja… I zato je važno, bez obzira što se vama podrazumeva, da svoju decu volite najviše, svoju ljubav otvoreno, direktno i često deci što više pokazujete i govorite. Ne brinite, ne možete preterati, ne možete dete tako “razmaziti”, pa nema razloga ni da škrtarite. Jednostavno je, istinito i lekovito: “Ja tebe volim najviše”.

Žar. Podržite strast, žar vaše dece. Dozvolite im da neguju svoje hobije, da razvijaju svoja interesovanja, veruju i pokušavaju da ostvare sopstvene (a ne vaše) snove i ambicije. Kada im omogućite da se bave onim što sami izaberu i u čemu uživaju (sport, muzika, čitanje…) poklonili ste im“vetar u leđa” jer ste ih upravo vi (njihovi najveći uzori i autoriteti) podržali u nečemu što je njima lično važno. I za vas je važno da imate svoje hobije. Bavljenje onim što volimo uvek “greje srce” a to i jeste velika prednost svih optimista.

Prijatelji. Učite dete da neguje svoja prijateljstva. Kada bude sposobno da se svađa, miri, prihvata tuđe slabosti ili greške, kada bude dovoljno sigurno u sebe da se izvini kada uvidi da je pogrešilo – omogućili ste mu da u budućnosti pruža i prima ljubav, život pun prijatelja (koji odmah podrazumeva manji stres) i razvoj pozitivnih emocija.

“Čaša je polu puna“. Pogrešno je verovanje da optimisti svet gledaju kroz ružičaste naočare. Oni su uglavnom, realisti. Znaju da je čaša istovremeno i polupuna i poluprazna. Ali, ako postave previsoke ciljeve, uspevaju da se prilagode okolnostima i svoje ciljeve promene, kako bi opet došli došli do moguće realizacije i ličnog zadovoljstva. Naučite decu da cene ono što imaju, da se raduju i uživaju u svakom trenutku dana. Time podstičete njihovu veru u svoje sposobnosti. Deca koja veruju u sebe će se izazovima radovati, pristupati im bez straha. Važno je da svet vide kao lepo mesto u kome su oni važan deo i na koji mogu da utiču svojim postupcima.

Rituali. Obogatite život malim, svakodnevnim radostima. U svakom detetovom uzrastu pronađite različite rituale prilagođene njegovim trenutnim potrebama. Dete koje u svom iskustvu ima (pamti, razume, rado je prihvatalo), neke vaše ranije zajedničke događaje, imaće poverenje u vas i vaš odnos i kada bude u starijm uzrasnim fazama. Uživajte u zajedničkim šetnjama. Razgovarajte. Idite na kolače ili u bioskop. Provedite što više vremena zajedno. Razmenjujte iskustva o svakom proteklom danu. Smejte se što više. Igrajte se.

Zajedničko učenje. Roditeljstvo je zajedničko odrastanje. Naime, vaš roditeljski staž ne može biti duži nego što su kalendarske godine vašeg deteta. Kako ono odrasta, tako i vi postajete sve iskusniji i sigurniji u ulozi mame ili tate. Zato, kada počnete da negujete optimizam kod svog deteta, istovremeno, negovaćete optimizam u sebi. Biće to zajedničko učenje, lekovito i za vaše dete i za vas.

Probudite Petra Pana u sebi. Pronađite svoje “srećne misli” i poletite. Zaslužili ste.

 

[/dt_sc_two_third]

Sreća ili uspeh?

[dt_sc_two_third first]

Da li vam je važnije da vaše dete bude srećno ili uspešno? Kako su povezani? Koja je razlika? Može li da bude i srećno i uspešno? Kako?

Iako je uopštena definicija sreće: “trajno zadovoljstvo, spokoj, veselje, raspoloženje”, zapravo, svako od nas može smisliti svoju definiciju, već u zavisnosti od toga šta nas lično usrećuje. Tako, neko će sreću povezati sa sigurnošću ili visokim standardom, a neko drugi sa slobodom, ljubavlju, unutrašnjim mirom.

Slično je i sa pojmom “uspeh”. Jedna od najčešćih definicija uspeha jeste: ” postignuće sopstvenih životnih ciljeva”. Međutim, šta su vaši životni ciljevi, znate samo vi. Kada su u pitanju deca, mi odrasli, dajemo sebi pravo da, umesto njih, određujemo uspeh i za njih. Odnosno, bez obzira na naše najbolje namere, činjenica je da od dece zahtevamo da budu uspešna po našim sopstvenim kriterijumima a ne njihovim. Tako, većina odraslih smatra da je dete uspešno ukoliko ima zadovoljavajuće školske rezultate. Najveća rizik ovako zamišljenog uspeha jeste ukoliko su roditelji preterano ambiciozni. Naime, kada dete ne može da ispuni ambicije svojih roditelja, započinje dug ciklus disfunkcija u njihovim odnosima kao i u razvoju deteta. Upravo zato, veoma je važno odrediti kriterijume uspešnosti deteta prema njegovim sposobnostima, talentima, mogućnostima. Da biste ispunili ovaj uslov, neophodno je da ga dobro poznajete.

Zaista, koliko poznajete svoje dete? Zajedničko istraživanje Agencije Associated Press i MTV stanice ispitalo je 1.300 osoba uzrasta od 13-24 godine. Istraživanje je realizovano kroz upitnik tzv. “otvorenog tipa”, u kome svako ima priliku da napiše upravo ono što sam misli, umesto da bira neki od ponuđenih odgovora. Cilj ispitivanja bio je da se ustanovi šta je ono što mlađe generacije najviše ispunjava, šta najviše doprinosi njihovoj sreći. Pre nego vam ja kažem rezultate, zamoliću vas da razmislite šta bi vaše dete u tinejdžerskom uzrastu odgovorilo na ovo pitanje, ili možda, šta biste odgovorili vi kao odrasla osoba. Mislite li da su odgovori bili: novac? Najbolje ocene u školi? Seks? Niste pogodili. Čak tri četvrtine ispitanih tinejdžera je reklo da ih srećnima čini kvalitetan odnos sa roditeljima i da im je najbitnije provođenje vremena sa porodicom. Tek na drugom mestu je: “druženje sa prijateljima”, a na trećem: “partnerski odnosi”. Zašto sam vas zamolila da razmislite o mogućim odgovorima? Zato što ono što biste vi odgovorili govori o vama. Ono što su odgovorila deca, govori o njima. Projekcija naših vrednosti na sistem vrednosti dece govori o tome koliko ih ne poznajemo, šta od njih očekujemo, i što je najvažnije, na koji put ih usmeravamo.

Ipak, formiranje srećnog deteta je dugotrajan proces. Danas se smatra da se već u prvoj godini života određuje da li će dete postati optimista ili pesimista, u zavisnosti od ponašanja roditelja, pre svega, majke. Tako, na osnovu toga u kolikoj meri su zadovoljene bebine potrebe za hranjenjem, presvlačenjem ali i za nežnošću, dodirom, pažnjom… beba taj stepen zadovoljstva generalizuje na celokupno svoje okruženje. Na ovaj način ona prima informaciju o svetu kao o pretežno prijatnom ili, u slučaju nedovoljne ispunjenosti njenih potreba, kao o pretežno neprijatnom mestu. Optimistična deca imaju mnogo bolje predispozicije da postanu srećne odrasle osobe a smatra se da optimizam stečen u detinjstvu, ostaje kao trajna vrednost i u odraslom dobu.

Sreća i školski uspeh. Brojna istraživanja potvrđuju povezanost iskustava iz ranog dečijeg uzrasta i uspeha u detinjstvu i odraslom dobu. Takođe, dokazuju da za akademska postignuća deteta nisu toliko bitni ni materijalni status porodice, ni genetska predispozicija, pa čak ni inteligencija koliko faktor sreće. Istraživanje Univerziteta u Londonu autora dr Jan-Emmanuel De Neve objavljeno i u Daily Mail-u, obuhvatilo je više od 15.000 odraslih osoba. Ovo istraživanje potvrđuje da su najuspešnije one odrasle osobe koje su u detinjstvu bile srećne, opuštene, nasmejane. Oni su uspešniji i u formiranju stabilnih i dugoročnih partnerskih i prijateljskih odnosa. Zanimljivo je da imaju i bolju finansijsku situiranost, (čak 22% veće prihode) od onih odraslih osoba koje o svom detinjstvu ne misle kao o srećnom periodu.

Zašto je to tako? Srećna deca porastu u komunikativnije, otvorenije odrasle osobe, sa više samopouzdanja i spremnosti za rizike od onih koji nisu imali srećno detinjstvo.
Zaista, kada pitate srećne osobe zašto su srećne, one kao primer navode dobre međuljudske odnose sa porodicom i prijateljima, ljubav i zadovoljstvo bavljenja onim što vole. Uspeh i školska postignuća ne igraju značajnu ulogu u ovim odgovorima. Slično tome, kada pitate uspešne osobe zašto su uspešne, kako su do svog uspeha došli, oni pominju radne navike, dobru koncentraciju, jaku motivaciju… Sreću, ne pominju.

Dakle, da bi vaše dete bilo uspešno, uslov je da ima srećno detinjstvo. Pomozite mu u tome.

  • Roditelji a ne prijatelji. Budite saučesnik u životu deteta a ne puki posmatrač. Uvek se “držite” uloge roditelja jer će vaša deca među vršnjacima već pronaći dovoljno prijatelja. Neka vaši odnosi budu što više prijateljski (sa mnogo poverenja, podrške, iskustava…) ali uvek u okvirima: roditelj-dete.
  • Pravo na grešku. Kada dete živi u sredini koja mu dozvoljava da ne bude savršeno, ono uči da slobodno razvija svoje potencijale i “razmaše krila”. Ono zna da će biti prihvaćeno sa celim paketom svih svojih osobina pa ako i pogreši, ima gde da se vrati.
  • Mnogi roditelji više razumevanja pokazuju za svoje prijatelje, komšije, kolege sa posla nego za svoju decu. Zaboravili su kako je to “biti u detetovim cipelama” i ne pokušavaju da se uz svoju decu toga podsete. Tako se stvara generacijski jaz, a dete, sa pravom o vama misli kao nekome ko ga ne razume i ne poznaje.
  • Pokažite ličnim primerom da poštujete iskenost. Podelite i vi sa detetom nešto lično, što možda nije pohvalno po vas, kako bi ono shvatilo da je takvo ponašanje u vašem domu dobrodošlo. Veoma vodite računa da kada vam dete nešto iskreno poveri, što mu je možda bilo lakše da prećuti ili da vas slaže, tu iskrenost i pohvalite. U slučaju potrebe, kaznite delo o kome dete govori a ne njegovo iksreno istupanje.
  • Naučite da budete sagovornik a ne predavač. Komunikacija mora biti dvosmerna, konkretna, jasna. Ne postavljajte se na superiorni položaj. U trenucima kada ne znate kako verbalno da reagujete, “prebacite” se na neverbalni jezik. Zagrljaj je komunikacija, takođe.
  • Podrška. Tražite razloge za pohvalu a ne za kritiku. Radujte se njegovim uspesima, i uvek mu budite dodatni “vetar u leđa”. Otvoreno mu pokazujte i koliko ga volite. Ne brinite, nećete preterati, nećete dete “razmaziti”.

Džordž S. Paton je rekao: “Uspeh je koliko visoko odskočite kada padnete na dno”. Međutim, koliko će dete da odskoči, koliko dugo da leti, kojom brzinom da se podigne kada padne na tlo… uveliko zavisi od vas. Zato, vratimo se na početak ovog teksta. Sreća ili uspeh? Odgovor je : oboje. Samo, obratite pažnju na redosled. Kada pružite svojoj deci osnovu za sreću, ona imaju šansu da budu i uspešna posebno, u svojim ličnim (a ne vašim) snovima i ambicijama. To je sasvim dovoljno. Uostalom, ima li većeg uspeha od : biti srećan?

[/dt_sc_two_third]

Roditeljske zablude

[dt_sc_two_third first]

Roditeljske zablude su toliko brojne da su postale sastavni deo naših najdubljih uverenja. Ponašamo se u skladu sa njima, svakodnevno ih izgovaramo, savetujemo drugima, ne shvatajući da ih tako samo negujemo, na štetu nas, i još više, naše dece.

 

Malo dete mala briga a veliko dete – velika briga. Svaki uzrast deteta ima svoja iskušenja i znači brigu za roditelje. Zato, iako su iskušenja veća za starije dete, mnogi roditelji to shvataju kao lakši zadatak jer se sa detetom tada lakše sporazumevaju i dogovoraju.

Svaka majka se odmah zaljubi u svoju bebu. Ne, češće se dešava da je potrebno vreme da se mama i beba međusobno upoznaju i naviknu pre nego se rodi doživotna emotivna vezanost.

Preteranom ljubavlju se deca mogu razmaziti. Ljubav ne može biti preterana, niti na bilo koji negativan način uticati na dete. Sa druge strane, nije pokazivanje ljubavi uticalo da dete bude razmaženo, već određeni roditeljski stav, preterano zaštitnički odnos, dopuštanje da se dete ponaša kako želi, bez jasno postavljenih granica.

Jaz između generacija mora da postoji. Generacijski jaz mora da postoji samo u biološkom smislu. Ukoliko umete da pravilno slušate i sa detetom razgovarate, jaz u komunikaciji i vašem međusobnom odnosu ne mora nikada da se pojavi.

«Dobra» majka je ona majka koja ne radi već ostaje kod kuće s decom. Zaposlene mame mogu biti optimističnije, zadovoljnije osobe, jer se mnoge žene ostajući u kući osećaju loše, zapostavljeno, nedovoljno važno. Osim toga, ukoliko je majka zadovoljna svojim poslom, ona ima više samopouzdanja, što utiče i na povećanje samopouzdanja kod dece.

“Svako dete gajili smo na potpuno isti način a oni su toliko različiti”, kažu roditelji. Međutim, različit je rang među braćom i sestrama, različiti su uslovi i okruženje (van vaša četiri zida) u kojima raste prvo i svako naredno dete, ali ponajpre, različit je međusobni odnos roditelja kada gaje svoje prvo i svako sledeće dete. Takođe, sa svakim sledećim detetom, roditelji imaju više iskustva u roditeljskoj ulozi, što bitno utiče na atmosferu u kojoj će dete rasti.

Kada dođe do nekog konflikta između roditelja i dece neophodno je da se roditelji “drže” zajedno. Veoma je nepravedno da se roditelji postave na istu stranu a dete ostave izolovano na drugoj. Osim što se dete tada oseća usamljeno i neshvaćeno, istovremeno se značajno urušava roditeljski autoritet, i to naročito onoga koji se postavlja na partnerovu stranu a da pri tom ne deli njegovo mišljenje. Samo u slučaju veoma važnih odluka dogovorite se da zastupate isto mišljenje,

Moje dete nikad neće imati tako dobre prijatelje kao što su mu otac ili majka. Podrazumeva se da svom detetu želite da ima prijatelje koji će mu biti iskreni i dobronamerni baš kao što ste vi. Ali, vaš zadatak nije da budete prijatelji, niti to možete biti. Deca će imati prijatelje među svojim vršnjacima ali druge roditelje nigde neće naći. Budite ponosni na to.

Jednoroditeljske porodice, ili porodice samohranih majki su po dete uvek štetne, neodgovarajuće porodice. Jednoroditeljske porodice su, jednostavno, različite porodice, baš kao što su međusobno različite i porodice sa dva roditelja. Deca iz jednoroditeljskih porodice postižu ista akademska postignuća i ponašanja kao i njihovi vršnjaci iz porodice sa dva roditelja. Na žalost, dva roditelja ispod istog krova nisu garancija harmonije i ljubavi.

Agresivne igračke razvijaju agresivnost! Na pojavu agresivnosti utiče više faktora, uključujući sadžaje koje dete „upija“ kroz TV ili kompjuterske igre, ali ponajviše njegovo neposredno okruženje. Tako, ako u svom okruženju nema model agresivnog roditeljskog ponašanja, kao tolerisanog ponašanja, i ukoliko je njegovo vršnjačko okruženje nenasilno, bez obzira na agresivne igračke, ni dete se neće razviti u agresivca.

Darovito dete je uspeh angažovanih i veoma posvećenih roditelja. Zablude i predrasude vezane za darovitost dece su veoma brojne. Na primer, obično se misli da je darovitost ili u potpunosti nasledna, ili da je u potpunosti rezultat uticaja roditelja ili nastavnika. Takođe, veruje se da darovitu, tj. talentovanu decu mogu imati samo izrazito obrazovani roditelji, ili samo oni sa manjim brojem dece… Ipak, najizraženije je mišljenje da je darovito dete rezultat rada njegovih posvećenih i brižnih roditelja.Međutim, roditeljska uloga u odgajanju darovitog deteta nije ni izbliza toliko velika. Ono najznačajnije što roditelj može i treba da učini jeste da svoje dete posmatra i kada, prepozna neku osobenost ili talentat – svoje dete usmeri u odgovarajućem pravcu.

Detetov problem je moj (roditeljski) problem. Većina roditelja detetov problem shvata kao sopstveni i oseća se pozvanim da pronađe rešenje. Pri tom zaboravljaju da bi to rešenje možda i bilo dobro kad bi problem bio njihov. Ali, vaše dete je drugačije od vas. Ono ima svoje emocije, svoje mišljenje, svoje ambicije i želje. Pomozite mu tako što ćete umeti pažljivo da ga slušate, pružate mu podršku i razumevanje umesto što ćete mu vi davati svoje, gotove odgovore i rešenja. Možda je vaš odgovor najbolji na svetu, ali dete do njega treba, za sopstveno dobro, da dođe samo.

Brojne su i zablude o fizičkom kažnjavanju dece. Na primer: „Batine su iz raja izašle“ ili:“I mene su moji roditelji tukli, pa šta mi fali?“ Međutim, ako ste od onih koji su prošli kroz „telesno čeličenje“ svojih roditelja, verovatno se toga još sasvim dobro sećate, iako ste odrasla osoba. To je uticalo na vas, obeležilo vas je. Da su vas roditelji kažnjavali na neki drugi način, vi bi danas bili drugačija kao osoba, imali drugačiji odnos prema svojim roditeljima, ali i prema svojoj deci.

U Srbiji nema toliko telesnog kažnjavanja, preteruje se sa podacima“, ili: „Telesno kažnjavanje nije nasilje. Samo je seksualno nasilje „pravo“ nasilje…“, ili: „To što ponekad udarim dete ne znači da će ono sutra postati nasilnik”. Ipak, ukoliko pošaljete poruku da je nasilje prihvatljivo, jer ga vi koristite, dete će usvojiti takav način ponašanja jer ne poznaje nijedan drugi, i usvojiti ga kao sopstveni model ponašanja. Druga strana mogućeg ishoda jeste da u budućnosti ostane žrtva, kao što je i danas, odnosno: kada postanu odrasle osobe, zadrže model vezivanja i “pronađu” nekog drugog nasilnika.

 

Britanski novinar Tim Lot je u magazinu “Gardijen” objavio svoja razmišljanja o roditeljskim zabludama. S obzirom da je on otac četvoro dece,u svoj spisak zabluda uneo je pored puno ličnog iskustva, humora i ironije.

  • Deca su razumna. Ne, deca su luda. Ne pokušavajte da ih urazumite.
  • Deca su glupa. Ne, deca su vrlo pametna. Ona nastavljaju da postavljaju pitanja od kojih smo mi odrasli odustali.
  • Deca obraćaju pažnju na ono što govorite.Ne, ona obraćaju pažnju na ono što radite.
  • Najveći dečji strah je strah da ćete umreti. Ne, ona se najviše boje da nisu dovoljno vredna vaše ljubavi.
  • Deca žele da na njih trošite puno para. Ne, deca žele da na njih trošite puno vremena.
  • Deca se rađaju dobra i onda se polako kvare. Ne, deca su, kao i njihovi roditelji, mešavina dobrog i lošeg.

 

Konačno, stav većine roditelja da je upravo njihovo dete lepše, pametnije, talentovanije od druge dece, takođe se može smatrati zabludom. Iako su statističke šanse da je vaše dete iznad proseka izrazito male, hajde da se složimo da je ovaj stav istinit. Upravo je vaše dete najlepše, najjedinstvenije, najidealnije… na svetu. Ali, i moje dete, takođe.

 

 

[/dt_sc_two_third]