Težina sprovodjenja doslednosti

[dt_sc_two_third first]

Stav da roditelj treba da u svakom trenutku bude dosledan u svom ophođenju prema deci je veoma uobičajen i pedagoški opravdan. Međutim, slično stavovima da uvek treba da budete strpljivi, puni poverenja, razumevanja, da imate odgovarajući autoritet… tako je i insistiranje na konstantnoj doslednosti mnogo lakše reći nego sprovesti u delo.

Zašto je teško biti dosledan? Deca će u većini svojih faza razvoja, pa čak i u pubertetu ispitivati granice vašeg strpljenja i autoriteta. Tako, vi ćete možda, uspeti da savladate doslednost potrebnu za jednu fazu razvoja, ali taman kad to učinite, dete se “prebacilo” u sledeću. Osim toga, na vašu doslednost mogu uticati i drugi faktori kao što su vaša emotivna stabilnost, trenutni sticaj okolnosti, sigurnost u zahtev koji postavljate detetu… Većina roditelja ne može da izdrži napor da bude dosledna u svakom trenutku pa se odlučuje na ponašanje koje im je, u tom trenutku, jednostavno, lakše ili podležu pritisku sredine (na primer, popuštaju detetu ne zato što veruju da je to u detetovom najboljem interesu, već zato što ne žele da dalje privlače pažnju prisutnih), Primeri za te situacije su oni roditelji koji ispunjavaju svaku detetovu želju kada su na javnom mestu.

Značaj doslednosti. Dosledno ponašanje roditelja utiče na samopouzdanje, kako roditelja tako i dece, a autoritet roditelja se na ovaj način gradi najbezbolnije i najbrže. Istovremeno, tada i deca razvijaju poverenje u vas, jer, kada uspete da neki svoj zahtev detetu objasnite a zatim na njemu insistirate, ono će postepeno steći iskustvo da nema svrhe da se opire jer ćete vi biti uporniji. Sve dok svoje zahteve argumentujete i ostajete uporni u njihovom sprovođenju, poverenje koje dete u vas stiče zasniva se na međusobnom uvažavanju, a ne na strahopoštovanju.

Doslednost podrazumeva vaše nepromenjeno ponašanje u istim situacijama. Ukoliko, na primer, uvek istrajavate u zahtevu da pre spavanja dete mora da sredi svoje igračke, ono će na taj način na najbrže usvojiti pravilo da mora da ih sređuje. Odnosno, dete će imati lično iskustvo da se u vašem domu to podrazumeva, da vi ne popuštate, da je vaša reč u ovoj situaciji “jača”, pa će je, samim tim, i najbrže prihvatiti. Takođe, dete zna da ako možete da istrajete u jednoj oblasti, moći ćete i u nekoj sledećoj. Njemu je potrebna sigurnost u vaše postupke i uverenje da je ono pod vašom kontrolom. Ono raste u svetu prepunom utisaka, boja, oblika, iskustava koje tek treba da nekako klasifikuje i obradi.

Zašto je izostanak doslednosti loš po dete? Zamena uloga autoriteta roditelja i deteta je veoma štetna po dete. Izostankom vaše doslednosti, dete shvata da ako je ono dovoljno uporno u nečemu (na primer, pravi scene u prodavnici zato što želi da mu nešto kupite), vi ćete, na kraju popustiti i ispuniti mu želju. Poruka koju na ovaj način dete usvaja je nalik “zelenom svetlu” za njegovo buduće ponašanje. Naime, nesvesno, ono shvata da može da manipuliše vama jer je pronašlo način da određenim sredstvima (vikanjem, bacakanjem, plakanjem, ćutanjem, inaćenjem…) postigne svoj željeni cilj. Osim toga, deca ponekad primenjuju i drastična sredstva koja roditeljima dodatno otežava sprovođenje doslednosti, kao što su : odbijanje da jede, da spava, da se kupa, da ide u vrtić… U takvim situacijama, roditelji popuste ne primećujući da ova dečija ponašanja ne moraju uvek da predstavljaju izvor dubljih problema već samo novopronađene načine za postizanje istog cilja.

Pokazana doslednost. Sa druge strane, vaša doslednost podrazumeva nepopuštanje pred dečijim pritiskom, smirenu, čvrstu i uvek istu reakciju. U navednim primerima bi ta reakcija značila da priđete detetu, pogledate ga u oči, ozbiljnim glasom mu kažete da ne može da dobije to na čemu insistira u tom trenutku, da ćete o tome razgovarati kada se smiri, da vi ostajete pri svojoj odluci, da od njega očekujete da vas posluša. Kada ponudite takvu reakciju, dete shvata da ste vi čuli i razumeli njegov zahtev ali da ćete istrajati u sojoj odluci, odnosno, da se njemu “ne isplati” da se dalje buni.

Šta možete da učinite kako bi bili dosledniji prema deci?

  • Dosledna baza uz nedosledne oscilacije. Odredite oblasti u kojima nećete odstupati. Na primer, u uzrastu od 5 godina možete insistirati da dete pre spavanja spremi svoje igračke ili obavi higijenske navike. U ovom insistiranju budite uporni, ali zato, dozvolite (i sebi i detetu) da u nekim drugim situacijama popustite pred detetovim zahtevom (na primer, dozvolite da ono izabere odeću koju će obući za vrtić). Naravno, šta ćete izabrati kao ponašanje na kome insistirate je stvar vaših prioriteta. Individualne razlike su veoma velike pa ono što zahteva potpuno pridržavanje pravila u vašoj porodici može biti veoma različito od pravila u nekoj drugoj porodici.
  • Razgovarajte sa detetom. Ukoliko se dete izrazito opire nekom vašem zahtevu, razgovarajte. Moguće je da je dete u pravu, i da vi jednostavno, niste primetili da je ono preraslo određeno ponašanje na kome vi još uvek insistirate. Razgovarajte sa njim i o vašim vaspitnim metodama, kaznama, nagradama, šta mu smeta, ima li predloge kako da nešto radite bolje. Podrazumeva se da čim je dete spremnije na saradnju to je vama lakše da budete dosledni.

Konačno, iako je roditeljska doslednost, zaista izuzetno važna kao način vaspitavanja dece, ne budite prema sebi prestrogi. Niko od onih koji vam poručuju da MORATE UVEK da budete dosledni u tome ne uspeva. Utešno je što vaše predomišljanje, takođe, može imati pozitivnu poruku. Naime, kada vi na nečemu insistirate, dete vam se opire, pa vi, na kraju, ipak, popustite, dete shvata da je u redu i ponekad se predomisliti. Za ovakvu pozitivnu poruku važno je da imate argument za svoju novu odluku, tu koju ste izabrali predomišljanjem i da svoje nove razloge objasnite detetu.Tada ono usvaja da i ono ima slobodu da se u nečemu predomisli ako je sigurno da je nova odluka bolja od prethodne. Naime, zacrtanost za isti stav i “slepo” insistiranje na njemu jeste dosledno ponašanje , ali to još uvek ne znači da je to i najbolje za vas ili vaše dete. Naime, ma koliko doslednost bila važna, važnije je da imate argumente za odluke na kojima insistirate, pa makar se one često i menjale.

[/dt_sc_two_third]

Dečije laži – uslov za uspeh?

[dt_sc_two_third first]

Roditelje ne brine što dete povremeno nešto slaže, jer znaju da to za njega može biti i korisno. Međutim, činjenica koja zaista plaši jeste da je dete u svojim lažima sve veštije, da ga je sve teže “uhvatiti” i da više ne možete biti sigurni da li laže i vas, roditelje.

 

Definicija laži ima veoma mnogo. Tako, dok je po nekima laž samo ono što svesno izgovorimo kao neistinu, po drugima je laž i ono što svesno prećutimo. Psiholozi smatraju da je laž i odraz odrastanja i razmišljanja, uobičajen deo emocionalnog i intelektualnog razvoja deteta.

Prve dečije laži se javljuju oko druge godine života, kada dete počinje da shvata da roditelji koji su u njegovim očima neprikosnoveni uzori, uvek nepogrešivi, savršeni, najbolji… ipak, ne umeju da čitaju misli. U predškolskom periodu, mašta i stvarnost se prepliću pa će roditelji povremeno misliti da ih dete laže, dok ono zaista veruje u neku svoju priču. Kada pođe u školu, granica između istine i laži je jasno postavljena i dete razume da je lagati loše. Učestalost laganja u ovom periodu zavisi od odnosa sa roditeljima, njihovih očekivanja, emotivne stabilnosti deteta, potrebe da se izbori za svoj status među vršnjacima…

U periodu puberteta, laganje okoline a ponajviše roditelja postaje veoma izraženo. Tinejdžeri teško nalaze zajednički jezik sa roditeljima i ubeđeni su da bi im iskrenost donela samo nove probleme (svađe, viku, kazne…), pa radije biraju da nešto prećute ili slažu.

Studija sa Pen Stejt Univerziteta pokazuje da čak 96% tinejdžera laže svoje roditelje o svojim školskim ocenama, svom društvu, odnosima sa suprotnim polom, kako troše novac… ukratko, gotovo o svemu. Iako ovaj podatak deluje veoma zabrinjavajuće, u njemu se krije i velika uteha. Naime, razlog zašto tinejdžeri u tolikoj meri lažu jeste pokušaj da svoje roditelje zaštite od mogućeg razočarenja ili emotivnog povređivanja. Teško je prihvatiti ali laganjem zapravo pokazuju izvesnu ljubav.

Šta možete da učinite da smanjite dečije laganje?

Najčešći razlozi za dečiju neiskrenost su pokušaj da se izbegne kazna, potreba da se privuče pažnja, ispitivanje granica roditeljske tolerancije, lična nesigurnost…

Roditelji nisu spremni da priznaju, ali su deca svoje prve laži naučila upravo od njih, roditelja. Zato, najpre:

  • Osvestite svoje reči. Vi najbolje znate u kojoj meri i zbog kojih razloga lažete. Ipak, odrasli često imaju dvostruke kriterijume, pa za mnoge svoje izjave nalaze opravdanje i ne tretiraju ih kao neistine. Na primer: kada dete pokušavate da u nečemu sprečite ili želite da ga zaplašite: “Ne pij kafu, porašće ti rep (ili brkovi)”, ili”Ako ne budeš dobar, odneće te veštica..”, kada želite da izbegnete razgovore za koje niste spremni: “Donela te je roda”, kada vam je laganje lakše nego da dajete široko objašnjenje :”Ne možemo ništa ovde da kupimo jer radnja sa igračkama danas ne radi”, kada manipulišete dečijim nesnalaženjem u vremenu”:Doći ću za 5 minuta…” Međutim, dete nema smisao za humor ili ironiju nalik odraslim osobama. Ono će to, tek odrastanjem, steći. Zato, kada shvati da ove rečenice nisu istinite, ono misli da ste ga slagali.
  • Budite dobar primer. Osvestite svoje svakodnevno ponašanje. Na primer, kada vas zove prijateljica, ne podmećite dete da umesto vas laže kako niste kod kuće. Jer, ako to učinite, naučili ste ga nekoliko pogrešnih lekcija istovremeno: da je laganje u redu, da je to dopušteno čak i vama (a dete roditelje vidi kao vrhovne uzore), da ste prošli nekažnjeno, da ste uspeli u onome što ste zapravo i želeli (niste se čuli sa prijateljicom). Kada sve to uvidi, očekivano je da će i ono pokušati isti model da primenjuje u svom životu.
  • Priznajte koristi od pojedinih laži. “Bele laži” su najčešće direktno podržane od strane roditelja (na primer, sugerišete detetu da kaže da mu se dopada neki poklon osobi koja mu je to poklonila). Najčešći razlog za “bele laži” je pokušaj da se zaštite osećanja drugih.
  • Otkrijte razlog laganja. Ukoliko dete laže u strahu od vaših kazni, preispitajte kazne. Ako laže da bi privuklo nečiju pažnju, ojačajte njegovo samopouzdanje, pružite mu više vremena, podrške, zajedničkih aktivnosti. Umesto vike, kazni, uskraćivanja onoga što najviše voli, važnije je da razgovorom otkrijete razloge zbog kojih govori neistine.
  • Ne kažnjavajte iskrenost. Stalno ukazujte na to da vi cenite iskrenost i međusobno poveravanje. Naravno, vaše verbalno hvaljenje iskrenosti neće imati pozitivnog efekta, ako vi nastavljate da se ponašate i govorite neiskreno.

Pohvalite dete kada vam poveri nešto što je po njega neprijatno. Ono je time učinilo izbor da kaže istinu umesto laži i time eventualno snosi posledice, a to zaslužuje priznanje. Sa druge strane, ako vam kaže istinu, a vi ga kaznite jer vam se ta istina ne dopada, sledeći put će vas sigurno slagati.

  • Laž – uslov za uspeh? Laž je deo odrastanja deteta, a po mnogima i uslov za uspeh u budućem životu. Pojedina istraživanja (Institut za dečije studije Univerziteta Toronto) nas uveravaju da su sitne laži kod dvogodišnjaka jasan indikator brzog razvoja mozga kao i da što je laž uverljivija, u ovom najranijem uzrastu, to garantuje kasniju veću razvijenost kritičkog sagledavanja svog okruženja a možda i generalno, veću uspšenost u životu. Naime, direktor tog instituta, dr Kang Lee, smatra da laganje pokreće nekoliko procesa u mozgu, kao što su integracija informacija koje stižu iz različitih izvora i manipulisanje tim podacima u sopstvenu korist. Ovi procesi su povezani sa razvojem regija u mozgu koje omogućavaju tzv. „direktorsko funkcionisanje“ , odnosno: sposobnost istovremenog konstruisanja ubedljive laži sa jedne, i skrivanje istine u nekom delu svog uma, sa druge strane, snalaženje u trenutnim situacijama… što su neke od ključnih osobina za uspešnost, pre svega, u profesionalnom životu.
  • Kažnjavanje laganja ne daje rezultate. Naprotiv, tako samo motivišete dete da se više trudi, nauči da laže bolje, kako sledeći put ne bi bilo uhvaćeno u laži. Komunikacijom i stalnim uvidom u njegov život kakav on jeste a ne kakvim ga dete vama prikazuje, možete izbeći, tzv “jaz generacija”. Istovremeno, tada je kod deteta potreba da nešto skriva ili govori neistine najmanja. Jednostavno, što imate iskreniji odnos, to će manje biti obostranih neistina. Ipak, ovakav odnos ne znači ravnopravnost. Vi ćete uvek biti za nekoliko decenija iskustva u prednosti nad svojim detetom, i otuda uvek imati veće “pravo glasa”. Obostrana iskrenost znači priznati detetu da i vi imate svoje slabosti, da ste i vi činili greške,da niste savršeni. Pokažite mu da ga razumete i da umete da budete dostojan sagovornik za iskušenja i težine koje ono prolazi. Prihvatite njegove mane, slabosti, želju da ih prikrije pred vama, u pokušaju da što više nalikuje vašoj zamišljenoj slici.

Indijski pisac Tagore je to dobro razumeo. Njemu se pripisuje citat: “Ako zatvorite vrata svim manama, i istina će ostati napolju.”

[/dt_sc_two_third]